pogledaj lice svoje,
ti, čista u svom svijetu,
ne okreći se iza,
jer nema tu nad za spas.
Nervozno koračaš,
odzvanjaju stope,
ulicom propalih brakova,
neonsko svjetlo pokazuje put.
Sad znaš, želje su jedno,
istina je uvijek više,
dok žilet niz bijelu ti ruku,
moj krvavi portret riše.
Odlaziš bez pozdrava,
sama, baš kako si i došla.
Nema tužnih poruka, ni suza,
niti čistih, poput tebe, bijelih ruža