Još jedan ubod i odletit ću...
Ako se to dogodi, nije ni bitno, ne ostavljam puno...
Odavno već ne osjećam sebe, samo šuplje slike nekog stranca..
Ne mogu mu reći da ode ili ostane...
Samo još jedna stranica okrenuta bez traga sramote koja je davno zaboravljena daleko iza u nekoj maglovitoj uličici...
Pun nemirnih glasova, osjećam se prazan, još ne ispunjen..
jel vrijeme je da nestanem?...kao da se svi slažu s tim...
Nekad davno, u, sada slomljenom, ogledalu...
Zasljepljujući odraz se zrcalio prema meni...
Nikad ga nisam dobro vidio, slijepo mu vjerovao..
Smješkao se neznanim cestama, nekim novim mističnim vizijama
putevima ka nekom zamišljenom raju...
A sada vrijeme prolazi pored mene, dok slinim u kutu sobe...
Tresem se kao pas, šupalj, praznog pogleda zurim u točku na zidu,
nemirni glasovi urlaju na uši,
Gomila ljudi, izmišljenih lica, slijevaju se iz ogledala u stvarnost,
Ispunjavaju sobu...stvaraju nepoderivi mrak, sišu zrak, ne daju disati..
....preslab sam da se borim...
Ne ignoriram ih iz straha, nego iz nemoći...osjećam se šuplje...
Baš kad osjetim da se bliži konačan pad, prkos se javlja,
Mali glasić, plače jeca, samo njega čujem...
Mogu li napokon raširiti krila?
Kroz suze mi nježno šapće da se opustim...
Skinut ću se do kosti,
Sve duhove potjerat nazad u mrak, samo da raširim raščerupana krila,
zadnjim naporom, ponovo napunjen,
Neka kiša spere plašt jada, daj mi znak zašto bi nastavio sa svim,
Ovo ne vodi do počivanja u miru...ne želim ovako nastavit
Jer nema odmora za proklete...