Stojim na krovu kuće,
Čekam mračno nebo da odsvira zadnju kodu...
Mirnim pogledom prema gore dočekujem zaglušujuću pjesmu groma
Misli je već davno sprala neumorna kiša...
Snovi zauvjek nestali, izgubljeni u oluji života,
Samo da još pričakam zasljepljujuće svjetlo..
Zauvijek skriven od pogleda,
Duboko zakopan sa milijunima glasova i demonima,
nedovoljno glasnim da izbiju do površine za vrijeme ove jake oluje..
Neotkrivenog života, dubokih sivkasto-zelenih očiju, tako mističnih za svakoga..
Čemu uzaludna pitanja, samo ljudska znatiželja...
Pokidane svjesti na rubu osobnog ponora...
Mutnim osjetilima kao da prepoznajem kapi kiše,
Više ništa nije stvarnost, samo lelujava fatamorgana...
samo me razum drži prikovanog za krov..
Mamurno, nemoćno buljim u duboke rane sada tako prisutne..
Tako dugo se pitam što da učinim da zacijele..