Nestaju stanice uz prugu,

Kao kad djetetu odleti balon,

Ostaju sve dalje i dalje,

Kao lavež pasa na drugom peronu

Onog istog kolodvora

Kojem se sad vraćam.

 

I drhtim uz staklo zelenog vlaka,

I mislim na vjetar i snjeg i…

Samo da prođe još ovih par minuta,

Do poznate stanice na putu do Zagreba,

Dobro, poznate samo meni…

I tebi možda, u magli vremena.

 

Gledam na balkon uz prugu,

Dok vlak staje i tražim siluetu,

Kao propeti konji svoj mir,

Uz otvoren prozor,

Na ovome vjetru,

Ne vidim ništa, opet nisi tu.

 

Nikad te tema kad se ja,

Napokon odlučim vratiti,

Kao poslije bitke što se vraćaju,

Izranjavani, iscrpljeni i blatnjavi,

Pokislih nada i spaljenih snova,

Neki stari, a opet novi ratnici

 

To je ta sudbina valjda,

Ponekad misliš da biraš,

A ideš dobro znanim putem,

A nekad ideš istim vlakom

I u srcu nosiš stare slutnje,

Dok vjetar šiba Brege, tonem u san.