Još korak života nek me ponese u vječno svjetlo..
Nije bitno ni kada, ni kako,
Ne želim ni misliti jel bi mogao ostati...
Isakaćene slike obitelji kroz misli cure na slobodu...
Kroz bore lunjaju po vremenu, trebam nekog koga bi okrivio...
Osjećam se tako prazan.
Mržnja me ždere.
Osjećam se tako pokvaren..
Ponavlja mi se sve kroz slomljene snove,
zaželi jednu lijepu želju za mene, neka me odnese na neko ljepše mjesto..
Dopusti da umrem na tvojim rukama, jedino sam se ovdje osjećao sigurno.
Malo dijete koje nikada nije razmišljalo o smrti
dok nije bacila veliki kamen na prozor u sve sobe osim moje,
Kako itko može znati što je najbolje za mene,
no istina, vjerojatno se mogu promjeniti..
Jednom davno u ovom djetetu buktala je mašta,
Kada sam zadnji puta uistinu imao iskru u oku,
Odraz pred koji više ne mogu stati,
To vrijeme je davno prošlo, mene nije sačekalo ni sekundu,
Napipati ću izlaz iz tmine, ne moram vidjeti,
znam da sam blizu, osjetim toplinu vječnog svjetla.
samo još korak...