''Tako ponekad, te reči mi dođu ko jeka''

i onda lutaju hodnicima moje samoće, onako hladno odzvanjajući kroz trošne tunele od crvene cigle popraćeni pokojim uzdahom, dok zaključavam vrata stana. Sjedam u auto, vozim po osjećaju, Divaltova pa Feđika, projurim na žuto kod stuca i evo me do GPP-a.  Parkiram, pogledam van, 3 curice hihoću pijano kroz noć glasno psujući. Novi uzdah...i izlazim iz auta. Preko puta je Tvrđa, stara jezgra, kroz maglu, kao dama u najboljim godinama, skriva svoje trošne zidine. Razbijam čaroliju prebrzim korakom, dok magla nestaje kao prikaza, zadihan ulazim u prvi kafić. Svi me gledaju, barem ja tako vidim, ali nije me briga ili ipak je, jer okrećem se i izlazim Van. Prolazi me osjećaj kao da sam bio u javnoj kući, a tamo svi tvoji pozanici, gledaju te sa zgražanjem u oku, a ti kao da nemaš pravo pitati ih što vi radite tu. Trčim iza ugla i povraćam, ne mogu vjeroavti da je dio tog svijeta i... odalzim malaksao prema autu dok osjećam poglede prolaznika kako me kao niti paučine vuku natrag i svaki me pogled peče i drogira u istom trenu i sjećem se svih onih riječi koje si rekla ti...dok si još bila ti...dok si još vrijedila...i onda padam drogiran