Svi ovi košmari u mojoj glavi
Samo su tu da se izgubim
Negdje na pola puta
Od jučer do sutra
Zarobljen na pučini,
U malenom čamcu,
Išiban vjetrom,
Ispržen solju i suncem
Buncam u ludilu,
I smijem se na sav glas,
Jer sam još tu
I jer me još nisu porazili
I nemam više što da izgubim,
Nema više želja koje treba ostvariti,
Nema više mjesta koje treba posjetiti,
Ljudi koje treba obići, koji me čekaju,
Nema više ni nas,
Ali ja se smijem,
Onako, punim plućima,
U inata sudbini,
Dok čekam da mi njeni prsti pokažu put,
Na mjesto gdje ću možda,
Pronaći istinsku sreću i mir...