Možda ponekad i priznam nove poraze
možda me oni odvedu do istine.
ponekad tako dok gledm ti oči
nestaje trag naše ljubavi,
i ja se pitam u ovoj samći,
zašto si još sa mnom?
Nisam ja ni najbolji ni najbitniji,
ja sam samo sjenka onoga što mogu postati.
I vidim da ti to ne znaš, ti i ne slutiš,
koje se to more u meni pjeni i zašto ne postojim,
tu kraj tebe u tom tvom svijetu,
samo maske stoje na licima,
ovo je moje suviše lijepo da ga njome prikrivam.
Gledaj sad kako padaju budale,
kao vjetrom ponešen maslačak.
To su sve tvoje nade,
kao sumrak pred olujnu noć,
ostajem hladan i sam kao uvjek,
to nije nebo čemu se nadam,
to su samo umorne ruke,
koje su jednom dotakle moj dlan...