Nekad kad sam sam, sakrijem se među svoje oronule zidove,
Zametnem si trag,
Nećeš me naći...
dok mi vid popušta, vječna gusta magla spušta svoj zastor,
Kapci postaju naglo preteški..
Iz dana u dan ponavljani, a tako neočekivani napad istih halucinacija
Tjeraju me da i dalje budan tražim rupu u zidu i pobjegnem od sebe.
Preomeđen u svom svijetu..
Zvjer koju skrivam, zatrpanu u sebi, neću uspjeti skriti novim odjelom
Lažnim životom, maskiran u običnog čovjeka...smješkajući se
Osjećam kako me kiselina izjeda, tako često mi ponestaje zraka,
Kroz kapi znoja i nemirne ruke mamurna duša jeca, plače za slobodom davno izgubljenom u prvoj čaši..
U bijegu od neizbrisivih rana svoje mračne stvarnosti..
U manjku percepcije, sve što radim samo da sat stane na trenutak,
Da osjetim spokoj na sekundu,
da izlijem kap koja će spriječiti ruke da se tresu...
Dok trčim prema izlazu vidim kako se vrata lagano zatvaraju...