Ponekad dodiri nisu dovoljni da me odvedu dalje, i što onda? Što kad nestanu sjećanja na tvoje proljeće i kad kapi kiše dobro natope naše jeseni. Onda nema više povratka, nema više pravih skretanja, samo put ravno u tako mirno sutra. Što kad tvoj mi glas ne donese dobre vijesti i kad za tobom ostane samo prašina ovih riječi, kad sam u sobi budem gledao...koga?, što? samo inje sudbine koje šapuće sablaznu pjesmicu kao u ruskom romanu ima još nade za svjetno na kraju dana. Ne nije to tuga, to nemoć vrišti iz naboranih usana i moli za spas pred ovim smakom... i mislim si tako dok u tišini čekam da izvuku moj broj...ma sve bih opet ponovio, a onda mi na oči počne hvatati se rosa i nahrupe sjećnja bez reda i smisla...hrpe krivih skretanja, hrpe glupih dana provedenih uzalud i mislim tako dok čekam svoj broj...na tebe i tvoj osmjeh dok je još liječio i tvoj pogled pun ljubavi, uvijek čuvan za mene i molim te za oprost, jer nisam uvijek gledao tako... Znam da sad sve znaš i da nije ni važno, jer svaki je dan tu da se diše punim plućima i da svima što ih volim to kažem na glas djelima jer tako je teže, no kad pogledaš nekoga u oči i vidiš da si napravio nešto što je bitno shvatiš da imaš prijatelja...a to je valjda to nešto što djeli one koji žive vječno od onih koji to nemogu...