Proljeća neka, kao zime se broje,
dok novi košmari u mojoj glavi se roje.
Nestanem naglo iz spokoja duše,
da gledam tvoje ruke kako moj svijet ruše.
Isti smo mi, kao dvije ljuske oraha,
jedan udarac čekića i šaka smo praha.
Ipak nešto nas dijeli, u tebi ostaje tama,
dok ja vidim i svijetlo sudnjega dana.
Tebi su buđenja smisao dana,
dok noći trljaju sol tragovima mojih rana.
Tvoje su vječnosti, moji trenutci,
tvoj poljubac ostaje u njegovoj ruci.
Kad ustaneš sutra, koračaj sigurno gradom,
ne daj da te zavedu moji stihovi nastali kradom.