Mišići već opušteni...
Ništa me više ne pokreće
Iza ekrana si skriven,
Bodeš me u slabašna rebra svojim otrovnim šiljcima, rođen sam za ovaj trenutak,
Vrijeme je za posljednje molitve..osjećam kako moj odjek već trune u horizontu...
Nema više tmurnih buđenja u išketivanju..
Već sam mrtav.....
Evo da premotam dan do zore, pa ćeš i sam vidjeti..
Bojim se svih tih očiju uprtih u nezaštićeno srce,
Gledam kako krvava dječice uplašena bježe u mrak.
Očito pred tobom, no kako i neće, svjećaju se svega..
Uvuci svoje bodlje, ovaj život je samo ružan san i nećeš ga jače pokvariti....
Znam da će me On umotat u svoje ruke, izliječiti mi nemir,
Ovo nije stvarnost sve oko mene je laž,
Neću pobjeći s njima u mrak,
Ta izmišljena djeca su potrovana, pogubljena još davno,
Osjetim njihov smrad, ne prljajte mi odar...
Skrivenih rana urlaju svezana za mučenički život...
Kolju se u svinjcu stvarnosti..
Znam da samo zavaravate svojim pogledima..
Ne čini mi se da je ovo samo još jedan tmuran san...
Kao da vidim strah u tvojim očima dok me gledaš požudno,
nemoj se bojati, to sam ja...osjetiš kako mi je ruka već trula, baš kako voliš...
tako si me htio vidjeti na ovoj postelji, nemoćnog, da me možeš još malo mučit,
no više ništa ne osjetim, jesam li ja to još prisutan?
Moj dah govori drukčije al znam da sam već mrtav u tvojim očima...
Više me ne možeš povrijediti, pobjegao sam, još malo i slobodan sam...
Nitko više ne ostaje iza, već sam preporođen, prespavao sam već razne boli,
Igraj se i dalje, život je i tako samo san, ostaješ sam, nema više nastranih, bolesnih igrica
Smo još par trenutaka, više me ne možeš povrijediti, već su mnogi došli ovoliko daleko,
Eto i mene na osobnom cilju, pragu vječnosti...
dijete koje si mučio je leš kojeg se bojiš..
Rane se polako brišu, budim se iz sna, izliječen od života, samo
Najdublji rez je ostao na duši, rana koja nikako da zacijeli...